Ako umjetnost uspostavlja neki odnos sa sjećanjem, onda je riječ o onom čudnovatom sjećanju koje nikada ne sedimentira u pamćenje te stoga nije podložno ni memoriji ni zaboravu, jer ga nikada nismo živjeli ni poznavali, ali nas unatoč tomu ne napušta. Ono nam, pod imenom lijepog ili sublimnog, strašnog ili milosrdnog, blistavog ili dirljivog, oduvijek predstavlja platonski sjaj istinitog… 

Kako definirati odnos između pamćenja i umjetnosti, prijateljstva i posvete, retrospektive i zaobilaženja konvencija? Što ako umjetnost ne komemorira, ako nije stvorena da sačuva sjećanje, a svaki put kada bi trebala biti dijelom spomenika odbija pripadati memorijalnom aspektu djela?  Govorimo li o neuhvatljivoj kvaliteti slikarstva koje se otima tumačenju, ladicama, binarnim interpretacijama – slikarstvu koje se otvara samome sebi, koje se otvara vječnosti, prisutnost uvijek već ovdje i uvijek ponovno tamo, neiscrpno povučena u sebe, neumorno izložena pred nama… pamtivijek zore ili sumrak svijeta ? 

Kako prikazati tuđa sjećanja? Onaj koji sjećanje dijeli, i u njemu sudjeluje, može raspisati taj memorijski narativ. Onkraj granica postojanja, slikar Ivo Šebalj i arhitekt Nenad Fabijanić zajedno ga kroje. 

Teško se oteti dojmu mistične aure i iščekivanja koja obavija izložbu Ive Šebalja Slikarski memento. U nadi da će se slikareva imputirana samozatajnost rasplesti u dvoranama Moderne galerije, stupamo u centralnu galerijsku dvoranu i zastajemo. Jukstaponiranje gotovo richierovskog kipa Presveto Srce Isusovo, vatrom uništene skulpture iz ratom pogođene crkve sv. Ante u Kninu (18. – 19. st.), ujedno i povoda ovom ciklusu i njegovoj mračnijoj noti, i prvi puta izloženog monumentalnog diptiha Moj memento na barbarstvo u crkvi u Kninu, stvara dramatičan efekt – svečan, no istovremeno utišan.